Istrajnost kod dece se uči od malih nogu. U svetu koji često slavi brze uspehe, važno je pomoći deci da razviju unutrašnju snagu da istraju kada stvari postanu teške. Istrajnost kod dece nije osobina sa kojom se rađaju – to je veština koja se može negovati kroz vreme uz pravu podršku. Saznajte kako da pomognete svom detetu da razvije istrajnost, kada treba podstaći upornost, a kada je u redu da dete odustane i isproba nešto novo.
U vremenu kada je sve brzo i lako dostupno, važno je naučiti decu da ne odustaju čim naiđu na prepreku. Istrajnost je jedna od ključnih osobina za uspeh – i u školi i u životu. Ali, ona se ne rađa sama. Istrajnost se uči i razvija, najpre u ranom detinjstvu, a roditelji igraju ključnu ulogu u tom procesu.
Dete neće reći: „Ne osećam se sigurno“ ili „Ova aktivnost mi ne prija“
Umesto toga, reći će:
„Neću više“, „Dosadno mi je“, „Ne sviđa mi se“.
Roditelj tada treba da postavi važno pitanje: Zašto dete zaista želi da odustane?
– Aktivnost je preteška za uzrast
– Ne razumeju zašto nešto rade
– Plaše se kritike, neuspeha ili greške
– Utiče na njih ponašanje trenera, učitelja ili druge dece
– Zasićenost posle dužeg perioda aktivnosti
– Osećaj da su lošiji od drugih u grupi
– Imitiraju drugu decu koja su prestala
Recite: „Vidi kako si se potrudio/la“ , umesto: „Bravo za peticu“.
Tako dete uči da ceni proces, ne samo krajnji rezultat.
Umesto da „uskočiš“, postavljaj pitanja tipa:
„Kako bi ti to pokušao/la?" ili “Šta bi mogao da uradiš sledeće?“
Rečenice kao što su: „Ja ti plaćam plivanje, a ti nećeš da ideš!“ izazivaju krivicu, ne motivaciju.
Umesto toga recite: „Hajde da vidimo šta ti tačno ne odgovara na tim časovima.“
Ako druga deca odustaju, ne mora da znači da i tvoje treba. Pitajte ga:
„Šta se tebi dopadalo? Da li bi voleo da nastaviš, čak i ako drugari ne idu?“
Strah od duboke vode, preskakanja kozlića, javnog nastupa...
Uz pomoć odraslih koji vode dete sve te prepreke se mogu postepeno prevazići.
Kada dete zna da se svakog četvrtka ide na košarku – ta rutina mu pomaže da ne dovodi svaku odluku u pitanje.
Ne treba uvek „gurati dalje“.
Treba znati kada istrajati, a kada je bolje stati.
–Aktivnost izaziva dugotrajni stres, strah, nelagodu
– Prošlo je dovoljno vremena (najmanje 4–6 meseci) da stekne realnu sliku
– Postoji iskreno interesovanje za neku drugu aktivnost
– Dete ne beži od neuspeha, već izražava promenu interesovanja
– Aktivnost traje samo nekoliko nedelja
– Dete odustaje jer mu „nije odmah išlo“
– Odustaje jer je drugar prestao
– Nije došlo do vašeg ozbiljnog razgovora o tome šta mu tačno ne prija
Stručnjaci preporučuju: najmanje 6 meseci je realan period da dete:
- oseti aktivnost
- stekne navike
- prevazidje period prilagodjavanja
- i vidi da li mu to zaista leži.
👉 Zasićenje nije isto što i dosada posle par treninga.
Dete mora naučiti da i u učenju postoje faze – i da nije sve zanimljivo od prvog dana.
1. Probanje još malo – dogovorite se da dete ide još 2 nedelje
2. Pauza – napravite mali prekid kako bi se manjio pritisak
3. Razgovor - bez kritike, ali treba istražiti:
Šta mu se konkretno ne svidja
I da li postoji neka aktivnosto u kojoj bi više uživao
Važno je naučiti decu da u životu neće uvek raditi samo ono što im se dopada. Biće izazova, prepreka, čak i nepravdi. Zato im je potrebna veština da istraju – ali i zrelost da prepoznaju kada nešto više nije za njih.
Roditelji su vodiči u tom procesu. Ne da nameću volju, već da budu oslonac.
I da zajedno sa detetom nauče da:
👉 odustajanje nije uvek loše
👉 a upornost ne znači uvek guranje po svaku cenu
📩 Prijavite se na newsletter ili nas pratite na Instagramu za dnevne savete!
- Muzikalnost kod beba: Kako muzika utiče na bebin razvoj od rođenja, kliknite ovde.